“Ali zaljubiti se, ne znači voleti. Zaljubiti se čovek može i mrzeći. Zapamti! Zasad još veselo govorim! Sedi, evo ovde, za sto, a ja ću pored tebe, i gledaću te, i neprestano ću govoriti. Ti ćeš jednako ćutati, a ja ću stalno govoriti, jer je kucnuo čas. Ali, uostalom, znaš, mislim da treba, zbilja, govoriti tiho, zato što ovde... ovde... mogu da iskrsnu sasvim neočekivane uši. Sve ću ja to objasniti, kazao sam ti: nastavak sledi. Zašto me je srce vuklo k tebi, zašto sam žudio za tobom za sve ovo vreme, i sada? Za sve ovo vreme? Zato što ću samo tebi kazati, zato što tako treba, zato što si mi potreban, zato što ću ja sutra pasti s oblaka, zato što će se sutra život svršiti i početi. Da li si osećao, da li si viđao u snu kako se s visine pada u bezdan? E, eto ti, tako ja sad letim, samo ne u snu. I ne bojim se, ni ti se ne boj. To jest, bojim se, ali mi je slatko. To jest nije slatko, nego ushićenje... Eh, do đavola, svejedno, kako mu bilo! Jaki duh, slabi duh, ženski duh - što mu drago! Slavimo prirodu: vidiš šta je tu sunca, kako je nebo vedro, lišće je sve zeleno, sasvim je još leto, četvrti sat posle podne, tišina! Kud si bio pošao?”
Fyodor Mikhaylovich Dostoyevsky was a Russian writer, essayist and philosopher, perhaps most recognized today for his novels Crime and Punishment and The Brothers Karamazov.
Dostoyevsky's literary output explores human psychology in the troubled political, social and spiritual context of 19th-century Russian society. Considered by many as a founder or precursor of 20th-century existentialism, his Notes from Underground (1864), written in the embittered voice of the anonymous "underground man", was called by Walter Kaufmann the "best overture for existentialism ever written."
His tombstone reads "Verily, Verily, I say unto you, Except a corn of wheat fall into the ground and die, it abideth alone: but if it die, it bringeth forth much fruit." from John 12:24, which is also the epigraph of his final novel, The Brothers Karamazov.