“Proljeća dugo nije bilo. Posljednjih tjedana korizme bilo je vedro, studeno vrijeme. Obdan zemlja se otkravljivala na suncu, a obnoć se smrzavala do sedam stupnjeva; kora na snijegu bila je takva da se po njemu moglo voziti i gdje nije bilo puta. Uskrs bio je još u snijegu. Najednom, drugi dan Uskrsa puhne topli vjetar, naoblači se, pa je tri dana i tri noći lijevala obilna i topla kiša. U četvrtak je vjetar stao, i navukla se gusta siva magla, kao da skriva tajne promjena koje su se zbivale u prirodi. U magli razliju se vode, popuca i krene led, brže navale mutne, zapjenjene bujice, i baš na Mladi Uskrs razbije se navečer magla, oblaci se raziđu poput ovčica, razvedri se, pa nastupi pravo proljeće. Izjutra je jarko sunce, kad se diglo, brzo pojelo tanki red koji se bio uhvatio, i sav je topli zrak zadrhtao ispunjen isparinama oživjele zemlje. Zazelenjela se stara i mlada trava koja je izbijala u iglicama, nabrekli su pupovi kaline, ribiza i ljepljive opojne breze, a po vrbovima šiba, posutim zlaćanim cvijećem, stanu zujati prelijećući puštene pčele. (...)”
Fyodor Mikhaylovich Dostoyevsky was a Russian writer, essayist and philosopher, perhaps most recognized today for his novels Crime and Punishment and The Brothers Karamazov.
Dostoyevsky's literary output explores human psychology in the troubled political, social and spiritual context of 19th-century Russian society. Considered by many as a founder or precursor of 20th-century existentialism, his Notes from Underground (1864), written in the embittered voice of the anonymous "underground man", was called by Walter Kaufmann the "best overture for existentialism ever written."
His tombstone reads "Verily, Verily, I say unto you, Except a corn of wheat fall into the ground and die, it abideth alone: but if it die, it bringeth forth much fruit." from John 12:24, which is also the epigraph of his final novel, The Brothers Karamazov.